VODIČ KROZ BLOGALAKSIJU ZA ŠANKCONIJERE

'Prijatelji' su nekoć bili jako popularna serija. Svi su ih gledali. Uz duhovite dijaloge, neobične situacije i fino profilirane likove, toj nas je seriji privlačio i kafić u kojemu su gubili dane i sve smo bili malo žalosni što nemamo i mi takvo mjesto, mjesto u kojemu bi se moglo sjediti na udobnim kaučima, piti kavu iz vlastitih šalica i poznavati konobara pa ga čak i smatrati proširenim dijelom vlastite ekipe. I onda se u Utrini pojavio kafić koji se zove baš 'Friends' i, da stvar bude očitija, ima ime ispisano prepoznatljivim logom uzetim iz serije.

Kada se otvorio, 'Friends' je bio hit, baš kao i serija i uskoro je otvoren još jedan u Zapruđu, ali taj se nije održao. Ovaj u Utrini je opstao, dobrim dijelom zahvaljujući i idealnoj poziciji u blizini dviju srednjih škola i crkve.

Unutra je zbilja sve podsjećalo na seriju. Dobro, nije bilo osobnih šalica, ali bio je tu kauč i ugodna, crvenkasta rasvjeta i hrpa poznatih i uglavnom prijateljski nastrojenih ljudi i konobari koje poznajete iz kvarta. Najbolje je bilo to što je ovo bio vjerojatno jedini kafić u Utrini u kojemu je bilo očito da se unutrašnjem uređenju posvetila velika pozornost i iako je s vremenom taj interijer prestao biti nešto što oduševljava, i dalje je teško zanemariti činjenicu da se ovdje nije išlo na najjeftiniju varijantu prodaj-dvadeset-kava-trideset-pelinkovaca-sto-gemišta-i-dvjesto-ožujskih-i-budi-sretan, već je netko zaista razmišljao kako će se ljudi osjećati u tom prostoru. Naravno da je i ovdje glavni motiv bio profit pa zašto bi čovjek inače otvarao kafić, ali lijepo je vidjeti da profit nije jedini motiv. Ili da onaj tko želi ostvariti profit ima dovoljno senzibiliteta da taj motiv pokuša upakirati u lijepu rasvjetu, ugodne stolce i cosy atmosferu.

Interijer ima dvije razine. Donja je pomno osmišljena, stolovi su od davno rashodovanih Singerovih šivaćih strojeva (kakav, još funkcionalan, posjeduje i moja baka i kakvi su postali vrlo popularni kao dio namještaja u velikom broju zagrebačkih kafića), stolci su u istoj boji, drveni, ali udobni, a ima i svakakvih ukrasa koji uglavnom prizivaju neka prošla vremena (glačalo na paru, neki poljoprivredni alat kojemu ne znam ime, oh ta ignorantska moderna urbana mladež…) i sve u svemu djeluje jako lijepo i ugodno, milina je ondje popiti kavu.

Gornji je kat znatno jednostavniji. Obični stolovi, poslagani s maksimalnim trudom da se prostor što bolje iskoristi, a da istovremeno niti jedan stol ne izgubi intimnost. Taj je prostor očigledno namijenjen za školarce kojima je ionako bitno samo da ih stane što više za jedan stol i da tu mogu provesti što više vremena uz jednu kavu. Na gornjoj sam razini znao sjediti s bratom, curom i prijateljima. Ima taj jedan stol uz samu ogradu s kojeg puca dobar pogled na donju etažu i na televizor u kutu i gdje uvijek pomislim kako bi bilo nezgodno da počne neki jači potres, ali to sam samo ja i moje paranoje.

Terasa je uvije bila dobra, ali u zadnjih se par godina još povećala i navečer imaju one svjetiljke (na solarnu energiju?) koje daju gotovo morski ugođaj pa ako ste primorani ljeto provesti u Zagrebu sada znate gdje možete otići ako vam je do malo lažnog mediteranskog ugođaja, daleko ne samo od mora, nego od svake vode i uz glupu blizinu prilično prometne Avenije Dubrovnik, ali ipak.

Sjećam se kako sam prvi puta doživio interijer 'Friendsa'. Oduševljenje je mala riječ. Sve smo razgledavali i komentirali. Manje smo pili kavu, a više se divili tome kako je sve lijepo i ukusno i kako je moguće i u Novom Zagrebu za koji mnogi još uvijek tvrde da nije ništa više od spavaonica složiti jedan takav profilirani i urbani ugostiteljski prostor. I zbilja je bilo tako, nije bila riječ samo o tome što nije bilo takvih kavana u krugu dva, tri kilometra i što smo mi bili klinci koje je lako zavesti. Zadnjih par godina stvari se mijenjaju. Možda postajem ciničniji i teže me je nečim fascinirati, ali očito je kako Friends propada.

Nije stvar u tome da nema prometa (jer ga ima, i to sasvim dovoljno) ili u tome da su se konobari razbahatili (jer nisu, i dalje su to okej momci koji pošteno rade svoj posao) ili da dominiraju školarci (iako dominiraju, ali nisu ni školarci što su nekad bili), već je glavni problem, kako ja to vidim, da je nakon početnog entuzijazma ploča okrenuta i da se, puno eksplicitnije, počelo voditi računa o profitu, a to je iz moje perspektive jednako propadanju.

Kako se to očituje? Pa evo, terasa se povećala jer najviše ljudi sjedi na terasi. Konobari rade više nego ikada. Kada uđete u kavanu imate dojam da ste ušli u centralu nekog dobro organiziranog poduzeća, a ne u kavanu. Ni traga onom nekadašnjem šarmu, ležernosti i opuštenosti, bit ćete usluženi brzo, spretno i sa smiješkom, ali ništa više ili barem manje od toga.

U interijer kao u glavni adut, čini mi se, ništa nije ulagano od kada je kafić otvoren. Sigurno su se neke stvari obnavljale ili mijenjale novima, ali moj je dojam da interijer naočigled gubi boju i postaje sve bljeđi i sve više sličan tolikim drugim kafićima iako je imao potencijala biti nešto potpuno novo, bolje i drugačije.

Ne znam može li se to iščitati iz dosadašnjeg teksta, ali zbilja volim 'Friends'. Osjećam se ugodno na toj terasi koja je, poput mnogih, i sama prije nekog vremena dobila brodski pod. Volim sjediti uz prozor u prizemlju, gledati brezu i čitati novine. Sviđa mi se kada brat čavrlja s konobarom i dobro mi je što većinu lica poznajem, nešto mi znače, stavljam ih u određeni kontekst čak i ako ne mogu povezati neko ime uz njih.

Jedino što mi nedostaje je što osjećam da bi svih tih stvari bilo i da nije riječ o baš ovoj kavani, moguće su bilo gdje. Potrebno je samo malo truda pa da čovjek cijelo vrijeme dok pije kavu u 'Friendsu' bude potpuno svjestan toga da je baš u 'Friendsu' i nigdje drugdje. I da bude sretan zbog toga.

Sedmica je mitsko mjesto i mjesto o kojemu kruže brojni mitovi. Sedmica je mjesto za kulturnjake, alternativce, dizajnere, umjetnike i one koji se ne stide što je njihova seksualna orijentacija različita od onoga što se smatra uobičajenim. Sedmica je sjeverniji pandan Limba. U zahodu Sedmice navodno postoji poruka Miljenku Jergoviću 'da si nađe drugi birc', a on sam čak je i pjesmu o tome napisao. U Sedmici je lakše sresti nekog od poznatih hrvatskih filmskih redatelja koji trenutačno uglavnom režiraju reklame nego nekoga tko je kameru držao samo jedanput i to kako bi snimio rođendansku proslavu svoje trinaestogodišnje rodice. U Sedmici je odrađeno nekoliko poznatih foto sessiona, snimljeni su kadrovi nekih filmova, dogovorena je gomila suradnji, osnovani su bendovi i izdavačke kuće, potpisano je par ugovora i proslavljeno stotinjak rođendana. Sedmica je mjesto do kojega morate dorasti, mjesto koje morate zaslužiti. Ne možete tamo ući tek tako, kao što ulazite u druge birtije. Tamo možete doći samo ako ste već prilično kul ili barem prilično poznati ili, ako ništa drugo, ustrajno radite na nečemu od toga.

U Sedmicu ne idem često niti posebno rado. Nije mi usput i tu uglavnom dođem ako sam se dogovorio s nekim kome je to kvartovski kafić. Ne želim reći da mi tu nije ugodno, daleko od toga, ali nije to jedno od onih mjesta o kojima kruže živopisne priče, a kada tamo dođete sve te priče počnu se ljuštiti sa zidova i prijetiti da se, u nekoj suludoj konstelaciji, odigraju opet i pred vašim očima. Ne, ništa od toga, tu možete u najboljem slučaju zateći nekoga od faca s glazbene, književne ili s filmske scene kako uznemirujuće letargičnog izraza lica pije sok dok ćakula s prijateljem koji vam likom nije poznat, ali da vam netko kaže njegovo ime tko zna, možda biste se i sjetili.

Nedjeljno poslijepodne, ni po čemu posebno i sasvim dovoljno lijeno i usporeno, učinilo mi se idealnim vremenom za provjeriti mitove o ovome mjestu. Tim više što sam se par dana ranije dogovarao za susret s prijateljicom i kada smo toga jutra započeli sms prepisku stvar je izgledala otprilike ovako. Ona: 'Vidimo se u pet?' Ja: 'Ajde u pola 6, reci gdje'. Ona: 'Dodji do sedmice'. Ja: 'Sedmica it is, vidimo se'. Ni po čemu posebna niti posebno inspirativna prepiska, svjestan sam toga, ali barem savršeno ilustrira moju nepokolebljivu volju da popodnevnu kokakolu popijem baš ondje.

Kao da smo se dogovorili, našli smo se pred ulazom, stigli smo u isto vrijeme. Ušli smo u prostrani haustor i moram priznati da me je iznenadilo koliko je već bilo popunjeno. Sjeli smo i naručili i već pet minuta kasnije neki od mitova su se pokazali istinitim. No, polako. Kako bismo čitavu situaciju smjestili u potrebit kontekst valja iznijeti još neke činjenice. Evo recimo, moja prijateljica nije neka obična djevojka već je isto, dijelom, pripadnica tih nekih krugova o kojima je bilo riječi u tekstu iznad. Ima bend i vodi neke stvari na televiziji. Poznata je. Možda niste znali, ali svi ti poznati vam poznaju jedni druge. Tako su, svega par minuta nakon što smo sjeli, našem stolu počeli prilaziti neki glazbenici, jedan redatelj i jedan nadobudni mladi pjesnik koji su s mojom prijateljicom silno željeli prozboriti koju. Dakle, istina je, tu se okupljaju ljudi od kulture. I, još bolje, vole komunicirati međusobno. Posebno kada su oni sami, a onaj s kime žele komunicirati je u društvu. Ju-huuu. Manje su me smetali oni od jednog kojeg isto znam i čiju glazbu čak i cijenim koji je sjedio dva stola od nas i čitavo vrijeme buljio (sugovornika mu ne poznajem, ali izgledao je kao da je disanje jedina stvar koju on može raditi, a da je prispodobiva ljudskom biću, o nekom razgovoru ili barem otvaranju usta nije bilo ni govora) i čekao da ga ona pogleda pa da mahne i priđe i započne small talk za kojega je, kako se kasnije pokazalo, prekrasno nesposoban, ali ona to srećom nije učinila pa smo na odlasku morali zastati pored njegovog stola i slušati filozofske trominutne replike na kurtoazna pitanja kakva se već postavljaju u takvim zgodama.

Osim tih poznatih likova za koje biste se iznenadili koliko su im slični uleti za razbijanje leda i razgovora s prijateljicom koji je na sreću okupirao većinu moje pozornosti, u Sedmici se nije dešavalo ništa posebno. Glazbu koja je svirala nisam čuo pa možda nije ni svirala. Sjedili smo na terasi da bih ja mogao pušiti, a terasa je uvijek ista i nepromijenjena i ima četiri ili pet stolova koji su pogodni i za više ljudi i koji ne izgledaju nešto posebno udobno, atraktivno ili primamljivo, ali ipak se tamo navečer zna stvoriti nekakva lijepa atmosfera. Da, ljetne večeri u Sedmici znaju biti krasne, može vam se dogoditi da pomislite da ste negdje na moru, ali će vas konobar koji pomalo ukočeno dolazi do vašeg stola i surovim prstima meko ubacuje račun u za to predviđenu čašicu brzo vratiti u stvarni svijet, u sivi centar Zagreba koji je od prvog poštenog mora udaljen barem tri sata vožnje.

Unutrašnjost, baš kao ni terasa, nije posebna kada ju pogledate samo kao skup zrcala, stolova, stolaca, šanka i drvenarije, ali čak i skeptiku poput mene valja priznati da ovo mjesto odiše nekom posebnom energijom i čak bih išao toliko daleko da kažem da su tu u pitanju podzemne vode i da nisu ljudi koji se tu okupljaju ono što stvara atmosferu, već da je to nešto, ta energija, ugođaj i zrak privukla sve te ljude s nekim kreativnim sklonostima i da im je učinila da se tu osjećaju ugodno i kao kod vlastite kuće. Malo je to komplicirano za objasniti, ali provedete li u Sedmici dovoljno vremena počet ćete se osjećati kao da niste u kavani, već u nečijoj sobi ili na nekom još ugodnijem i prisnijem mjestu. Kada malo bolje promislim, vjerojatno tu veliku ulogu igra i svjetlo koje je toplo i žuto i pada pod neobičnim kutom i kao da priziva atmosferu starog Zagreba, onoga kojega sam ja vidio samo na fotografijama i u filmovima. Onog Zagreba iz 'Tko pjeva zlo ne misli' i onog, malo mlađeg, ali vrlo plastičnog i opipljivog iz 'Čangi off Gotoff' i 'Kužiš stari moj'.

Zamišljam da izlazim iz Sedmice i da me ispred čeka tv ekipa i mlada i nadobudna novinarka mi gura mikrofon pod nos i postavlja mi samo jedno pitanje. 'Što mislite o kafiću iz kojega ste upravo izišli?'

Vjerojatno bih stao, pogledao je i malo ramislio. Uzeo bih zraka. Onda bih, sasvim polako i beskrajno nježno rekao 'Čekaju vas.' I to ne bi bila laž.

Kada je izašla knjiga 'S više mlijeka, molim' došao sam u Split, baš kao i svakoga ljeta. Otišao sam u jednu kavanu u kojoj često pijem kavu i jedan poznanik me napao da je ta knjiga pravi dokaz preseravanja purgera i da šta ima netko pisati o zagrebačkim birtijama jer one su ionako sve iste i loše. Iznenadila me gorčina i bijes u njegovom glasu, tim više što i sam piše pa bi morao moći zagrebati ispod površine i shvatiti da stvari nisu onakve kakve se na prvi pogled čine. Još me više iznenadila spoznaja da itko tu knjigu, pa i na prvi pogled, može smatrati nečim uvredljivim. Argumenti su mu bili tanki, nema u toj knjizi ništa što bi veličalo moj rodni grad, a i da ima toga se sigurno ne bih sramio, ideja za prvu knjigu nastala je jednostavno tako što sam shvatio da svaka birtija na ovome svijetu, bez obzira gdje se nalazila, ima nešto posebno, nešto što zaslužuje da se o njoj piše i da je se opiše.

Jedan od razloga zašto u prvoj knjizi nisam pisao o kafićima izvan Zagreba bio je upravo strah da me se proglasi nevjerodostojnim. Opisivao sam samo kavane u kojima sam bio nekoliko desetaka puta i koje sam vidio i doživio u svim mogućim izdanjima i stanjima svijesti. Želio sam potpuni uvid, no s vremenom sam shvatio da je prvi dojam obično bio i najtočniji i da se uzastopnim dolascima ne mijenja ništa značajno osim moje percepcije prostora koji mi postaje sve poznatiji i sve više nalik mojoj vlastitoj sobi. Zato sam ovdje odlučio uvrstiti nekoliko kavana iz drugih gradova koje volim i koje mi nešto znače, bez obzira na činjenicu da u njima nisam svaki dan.

Priznajem, ne znam kako je u Bambi zimi jer sam u Splitu uvijek ljeti, ali nekada navratim i u neko drugo godišnje doba i tada nemam prevelikih dvojbi gdje popiti kavu. Volim ovo mjesto. Obožavam ga.

Radi se o kavani koja je doslovno usječena u stijenu, ali to ne shvaćate dok tamo sjedite, već vam to postane jasno tek kada se spustite dolje i s Matejuške krenete prema Zvončacu. Pogledate li gore vidjet ćete gotovo okomitu klisuru na vrhu koje je kamena ograda iza koje sjede ljudi.

Pogled je izvanredan. Vidi se komad rive, more, brodovi i galebovi što je jednom kontinentalcu i više nego dovoljno. Piće nije preskupo. Glazba koja svira gotovo uvijek je odlična ili barem dobra, ali nikada nije nešto uvredljivo loše. Ujutro uvijek ima novina.

Kada razmišljam o Teraci Bambi, moje se misli vrte oko tri ili četiri različite, a opet vrlo slične slike. Prva je u neko jutarnje doba, svakako prije podneva, usred ljeta kada je toliko vruće da se kofein ne čini kao najpametnija ideja, ali eto, svi mi robujemo navikama. Slobodna Dalmacija i Sportske novosti ostavljene čekaju samo mene bačene na stolac pored, a ja sjedim leđa okrenutih kafiću i pogleda usmjerenog prema moru i bude mi malo nekako i žao što čitam novine jer time propuštam jedan od najljepših pogleda ikada.

Druga je slika odlazak u Bambu s prijateljima. Moj najbolji prijatelj iz Splita koji bi se sigurno naljutio da mu spomenem ime ima zanimljivu naviku kojom je i mene zarazio. Kada god čuje pjesmu koju voli ispije čašu ili bocu, ovisi već što u tom trenutku pije, do dna i naručuje novo piće. Pamtim kako smo sjedili u Bambi i slušali The Cure koji je neumoljivo iz zvučnika poticao našu potrošnju pića i kako smo se za svaku stvar iznova iščuđavali kako je dobra, ma šta dobra, fantastična. Stvarno je odličan bend taj The Cure.

Na trećoj smo slici moja djevojka, moj brat i ja. Mome bratu uvijek treba neko vrijeme da shvati da je na godišnjem odmoru i obično sa sobom nosi vidljive tragove zagrebačke nervoze tokom prva dva tjedna odmora. Tako je bilo i taj put. Gledali smo 'Simpsons, the movie' u ljetnom kinu Bačvice i nikako se nije mogao opustiti. Cijelo je vrijeme nervozno pušio i tresao nogom. Onda smo ga nakon filma jedva nagovorili da odemo svi zajedno popiti piće jer se njemu išlo kući. Kada smo došli u Bambu još je pokazivao znakove nervoze, ali čudo se počelo događati nakon nekih dvadesetak minuta. Postajao je opušteniji, pušio je s užitkom, a ne iz potrebe, prestao je tresti nogom. Njegovu relaksaciju pripisujem Bambi, blagom ljetnom povjetarcu i mirisu koji je do nas dolazi s rive, a koji je transmitere u njegovom mozgu uvjerio da se nalazi četristotinjak kilometara daleko od posla, obveza, odijela i kravate.

Ima još takvih slika, ali ove su najupečatljivije. I svaki puta kada dođem u Bambu bude mi dobro i ugodno i ne razmišljam o tome da je jednom jedna djevojka pala s ograde i završila dolje, na cesti. Morao je to biti gadan pad, kao što već rekoh strmo je i prilično visoko, ali ona je srećom preživjela, završila fakultet i udala se. Ne razmišljam o tome, kažem, niti mi pada na pamet penjati se na ogradu, ali znam se sjetiti te grozne priče. To me na trenutak otrijezni pa shvatim kako stvari koje su meni divna, ljetna, opuštena zabava mogu nekome biti najgore noćne more. Ona vjerojatno više nikada nije otišla u Bambu popiti kavu.

Zna me ta pomisao odvući još dalje, u neke gadnije bedove i razmišljanja koliko smo krhki i prolazni i kako nam malo treba da nestanemo. Onda pogledam tamo, prema moru i prema brodicama koje se lijeno ljuljaju. Onda zatvorim oči pa pogledam opet. I odjednom, kao čudom i iako sam mislio da je nemoguće, taj pogled cijenim još malo više.

Postojalo je vrijeme kada se u Kolding odlazilo jer je drugdje u gradu bilo teško pronaći Guiness, a nekima se baš pio Guiness. Nešto kasnije smo shvatili da nam godi podrum uređen kao dnevni boravak dobrostojeće zagrebačke obitelji s početka dvadesetog stoljeća. Onda smo prestali dolaziti jer se oko Koldinga počeo stvarati nekakav hype, počeli su tu dolaziti ljudi koji troše puno novca na frizure i još malo više na odjeću iako se trude djelovati kao da ih i za jedno i za drugo baš briga. Ti su ljudi polako nestajali i pronalazili su neka nova okupljališta, a mi smo se počeli vraćati, polako i neredovito, ali više se u mome društvu ne može čuti rečenica – 'Samo ne u Kolding' kada netko pita gdje ćemo na kavu.

Kolding je inače po svemu klasičan kafić s time da taj pridjev ovdje ima samo pozitivne konotacije. Velik je, konobari su profesionalci, ima novina, ima dvije razine, pametno je uređen, tu dolaze svi, na odličnom je mjestu. To je faktografija, a svaka bi se od tih odrednica dala detaljno obrazlagati i raščlanjivati, ali nisam siguran da za takvo što postoji potreba, teško da bi vam slika o Koldingu bila jasnija kada bih napisao koliko točno stolova ima i po čemu zaključujem da su konobari profesionalci. Zato ću se, kao i do sada držati subjektivnih dojmova iz kojih je vjerojatno lakše iščitati ponešto i o objektivnoj prirodi ove kavane.

Počeo bih s WC-om jer se u nekoliko prilika pokazao spasonosnim. Znate, ne znam jeste li ikada zapravo bili u toj situaciji, ali ako niste možda ste ju skloni podcijeniti. Ono kada vas baš jako stisne i morate obaviti broj dva. I sva je prilika da će čin biti glasan, a nusprodukt rijedak. Osjećate to po grčevima i zavijanju iz crijeva. Kada čovjek o tome razmišlja bez da je prošao to iskustvo može ne razumjeti u čemu je problem, pa jednostavno uđeš negdje i obaviš to, može pomisliti. I ja sam tako razmišljao.

Ne biste vjerovali koliko je zapravo malo poštenih toaleta u gradu u kojima čovjek može nužditi kao čovjek. Želite privatnost, želite kakvu-takvu higijenu i želite, ako je moguće, da ima papira, sapuna i vode za oprati ruke. I da vam nije baš previše neudobno.

Eto, Koldingov WC ima sve to. U predprostoru su pisoar i umivaonik s dovoljno papira i sapuna i dva zrcala postavljena pod pravim kutom jedno prema drugom pa svoje lice dok perete ruke možete promotriti iz potpuno novih uglova, jako zanimljivo. Dio sa školjkom isto je uređen kao u nekom stanu više srednje klase. Pločice, fina i uglavnom čista školjka i debela vrata koja, uz to što se daju zaključati, odaju dojam stamenosti, postojanosti, čvrstoće i zvučne izolacije pa ne samo da nitko osim vas neće čuti što se dešava u vašim crijevima i na završetku istih već ćete se tu osjetiti toliko sigurno i zaštićeno da će vam možda i na tren glavom proletjeti misao da nije problem ako sada negdje padne atomska bomba jer vama ne bi bilo ništa.

Okej, dakle toalet je apsolviran. Čista petica, jedan od najboljih u gradu. Druga stvar koju se ne smije zanemariti jest uređenje. Na prvi se pogled može učiniti da u primišljanje prostora nije uloženo previše truda, ali moj pojam uspjelog interijera nije nešto što cijelo vrijeme vrišti 'Pogledaj kako sam lijepa polica! Oh, ja sam tako zavodljiv šank! Ja sam gumena lutka odjevena u ronioca i visim sa stropa, bez nekog posebnog razloga!', ja više volim kada mogu pozornost usmjeriti na sugovornika (ili novine, kada smo već kod toga), a da ako mi već pogled odluta ne bude uvrijeđen onime na što je naišao. Imam tankoćutan smisao za estetsko pa me tim više ponekad zna oboriti manjak stila, posebice ako je namjeran i svjesno anti cool. Tapeta cijelog ogromnog zida zadnjeg dijela Koldinga, zida koji je uočljiv sa svakog mjesta u kavani jest golemi print vizure New Yorka ili Tokia, nisam siguran. Jeftino, ali vrlo efektno. Kada prvi puta uđete sigurno ćete imati dojam da ste došli na kavu na Manhattan i trebat će vam trenutak ili dva da dođete k sebi i shvatite da je to ipak samo tapeta. Već spomenuti donji dio ima na podu tepih (tepih u birtiji!), osvijetljen je stolnim svjetiljkama (prilično romantično mjesto, rekao bi netko tko se manje od mene trudi biti ciničan), namještaj u bidermajer stilu, smeđe drvo, slike po zidovima, patina starih vremena.

Cijeli Kolding zapravo funkcionira kao spoj modernog i klasičnog. I to mu jako dobro stoji. Meni je nekada taj podrumski dio bio puno draži, ali u zadnje vrijeme gotovo isključivo idem gore. Da, istina, po novom zakonu dolje se ne smije pušiti, ali nije to jedini razlog. Gornji je prostor nekako razvedeniji, iako su svi u jednom prostoru imate osjećaj da zaista možete biti sami za svojim stolom i u svojem vlastitom svemiru, a dolje je ipak soba koja, čak i ako niste namjeravali, u vama budi želju da prisluškujete što se dešava za susjednim stolom i ispod oka promatrate upucavanje momka u odijelu s kravatom curi koja izgleda kao da još ide u srednju školu, odjevena je po posljednjoj gimnazijskoj modi i napuhava bestidno velike balone od žvake.

Jedino što me ponekad malo zasmeta kod ovog mjesta su okupljanja nekih ljudi za koje mi je teško procijeniti čime se bave, ali je očito da imaju novca. Formalna okupljanja, ne kave. Onako, skupi ih se dvadesetak, svi budu lijepo i skupo odjeveni pa u nekoj svoj verziji afer-work partyja ispijaju vino ili šampanjac, čavrljaju ili pokušavaju nešto zbariti. Istovremeno, kavana je otvorena i za putnike namjernike, ali meni se ne da piti kavu u takvoj atmosferi. Dobro, nije to toliko česta pojava da bi je trebalo podrobno analizirati, ali ponovilo se više od dva, tri puta, dovoljno da primijetim, zapamtim i da me zasmeta. I zapravo se ne bih trebao čuditi, ima li što logičnije od yuppiea na Manhattanu?

Izuzmemo li ta okupljanja i to što je riječ o gradskom kafiću široke duše koji prima svakoga pa zato i ne može imati izraženiju crtu osobnosti, Kolding je jedno sasvim fino i ugodno mjesto. Jednako je prikladan za kavu i za pivo. Za samce, parove i veća društva. Za jutro, podne i navečer. Cijene su neznatno više nego u većini okolnih kafića, ali barem znate što dobivate za svoj novac.

Nećete tu čuti vaš najdraži bend, nećete sasvim sigurno. Nećete niti popiti najbolju kavu koju ste ikada pili, niti će pivo biti hladnije nego što ste navikli, ali ako vam je baterija na mobitelu slaba taj problem tu možete riješiti na jednom od onih javnih punjača kakvih ima i po aerodromima, a uz to nekada se važno sjetiti da sreća nije samo u najboljem i najvećem i da je ponekad ono prosječno sasvim dovoljno. S tim da prosječno, ako je prosječno na pravi način, može biti i bolje od najboljega.

Rješavanju ovih filozofskih nedoumica najbolje bi se bilo pozabaviti u samom Koldingu. To je ionako mjesto gdje stvaran svijet izlazi iz okvira koji se može složiti od riječi. Čak i više nego neke druge birtije.

Ponekad me zabavlja zamišljati da sam netko drugi. Onda tako snatrim o tome kakav bih bio, što bih volio i koji bi mi bili hobiji da imam sto i deset kila mišića, obrijanu glavu i zlatni lanac oko vrata. Bi li mi omiljeni bend bio Belle&Sebastian i bih li urlao u prvom redu na koncertu opskurnog benda kao što su primjerice The Grand Archives. Teško. Vjerojatno uopće ne bi znao da takvi postoje. Zanimljivo je to, tjera me da pokušam zamisliti svoj život na posve drugačijim temeljima pa onda odem još korak dalje i pokušam zamisliti sve razloge koji su utjecali na to da sam postao takav kakav jesam.

Drugi se put pokušam zamisliti kao smetlara koji ustaje u četiri ujutro i kojemu je slika grada ponešto drukčija od moje. Nakon toga sam menadžer u odijelu i kravati koji se u trnirci u kućnim papučama osjeća neudobno. Onda sam pak dizajner s modernom frizurom, diskretnim pierceom negdje na licu, uskom majicom i homoseksualnim prijateljima. I tako u krug, mogućnosti su gotovo beskrajne.

U jednom od takvih razmišljanja bio sam kulturnjak. To vam je netko koga prepoznajete na ulici jer revno čitate rubriku kulture u dnevnim novinama, po internetu gledate stranice koje imaju sadržaje iz književnosti, kazališta i likovne umjetnosti i nisu vam strane emisije poput Pola ure kulture ili Vijesti iz kulture; u Globusu pratite što piše Jelena Jindra, ne sviđa vam se novi vizualni identitet Zareza, imate primjedbe na uredništvo Vijenca i smatrate da se prilog Novog lista za kulturu Mediteran u zadnje vrijeme malo pokvario. Dakle, kulturnjak se pojavljuje u svim medijima. Nekada niste sigurni tko je on i čime se zapravo bavi, ali znate da je netko tko ima veze s kulturom. Drugi puta ga prepoznate i kažete – o, gledaj, evo Kruno Lokotar ili Stela Jelinčić ili Branko Kostelnik ili Predrag Stojsavljević ili Senko Karuza ili Roza Psihoza ili Borut Šeparović ili Ida Prester.

Eto, u trenucima kada sebe zamišljam kao kulturnjaka opće prakse, zamišljam da mi najdraži kafić u gradu bio baš Pif. Tamo bih se baš nekako osjećao kao da sam među svojima, među ljudima koje znam, volim i prepoznajem i među ljudima koji prepoznaju mene.

Zanimljivo je kako je Pif postao okupljalište kulturnjaka različitih fela i ne očekujte da ću pokušati odgovoriti na to pitanje. Kafić je sasvim prosječan, doduše smješten je u samome centru, ali i mnogi drugi su; blizu je različitih kulturnih institucija, što formalnih što alternativnih, ali druge su im birtije još bliže, a meni su se u sjećanje zauvijek urezale ruke jednog od konobara koji nam je na stol donosio kavu, a imao je grozno, nepodnošljivo, rudarski prljave nokte. Vrlo prikladno. Ako se mislite baviti kulturom u bilo kojem smislu, morat ćete grebati po prašini.

Unutrašnjost kavane ne zaslužuje neke posebne opise i osim dva ili tri mjesta uz prozor koja su blagoslovljena izvanrednim pogledom na Preradovićevu valja još samo spomenuti činjenicu da postoje dvije etaže i da su konobari uglavnom dosta brzi i pristojni. Kod Pifa je ključna terasa.

Terasa je prostrana i gotovo se ni po čemu ne razlikuje od terasa susjednih kafića, osim po izboru stolaca i stolova i suncobrana i pripadajuće galanterije, razumije se, ali ono što je ovdje bitno različito jest klijentela i činjenica da su svi pogledi usmjereni na zapad i na prolaznike koji su pak u ljetnim danima često odjeveni u kratke haljinice i zanimljivo transparentne majice. Golf, koji se nalazi dvadeset metar na sjever imao je tu sreću da preko puta njega nema druge birtije pa je uspio osvojiti čitavu ulicu za terasu, ali ovdje Pif s istočnim susjedom Kicom dijeli taj vanjski prostor pa su svi stolovi usmjereni na istu stranu što ima nekoliko posljedica. Prva je stvaranje gotovo obiteljske, intimne atmosfere jer svi gledate isto, bez obzira je li to televizor ili ulica pozornica, a drugi je to što imate sasvim dobar uvid u ostale goste kafića pa uz jedan lagani okret glave (ili čak bez njega, ako ste u zadnjem redu stolova) možete provjeriti ima li tu nekoga od ljudi koje biste morali pozdraviti ili koji bi vas morali pozdraviti. Isto tako, stolovi iz Kica i iz Pifa se nerijetko pomiješaju pa vjerojatno nitko osim konobara (ako i oni) ne zna tko od gostiju sjedi u kojoj kavani.

Posvetimo još koju riječ klijenteli. Možda se iz mojih riječi stekao dojam da ovdje dolaze samo učeni ljudi koji na kavama raspravljaju o dijalektičkom materijalizmu, trendovima izmaknutih diskursa u suvremenoj argentinskoj prozi i simboličkom eskapizmu u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Ništa takvoga. Kulturnjaci ovdje uglavnom dogovaraju nove poslove ili tračaju kolege ili komentiraju dnevnu politiku ili pak gledaju već spomenute interesantne odjevne kombinacije i one koje ih nose. Uz to, kulturnjaci su ovdje u manjini, a dominiraju obični građani i građanke koji su se samo zaželjeli predaha uz preskupu šalicu kave i pogleda na gradski život koji prolazi ispred njihovih očiju. Dobro, pitate se vi, ako su kulturnjaci u manjini, zašto onda čitava ova priča o njima?

Dobro pitanje, da. Istina je da ovdje ti takozvani kulturnjaci zaista ne čine većinu publike ili klijentele, zovite to kako hoćete, ali ako piju kavu u gradu gotovo sigurno će ju piti na ovome mjestu. Stoga, ako imate napisan roman i mislite ga ponuditi izdavaču i osobni kontakt vam je draži od pisanja mailova ili ste perspektivni mladi slikar koji bi rado dobio stipendiju od Ministarstva kulture ili jednostavno volite prisluškivati kulturnjačke razgovore, možete se odmah uputiti u Pif. Samo dobro očistite nokte.

Eh, da, nekoć je ZUSP bio institucija. ZUSP vam je 'Zagrebačko ugostiteljsko slastičarsko poduzeće', a taj je koncern obuhvaćao dvadesetak lokala po širem centru grada. Čak je i čuvena Zvečka zapravo bila jedna od podružnica franšize. Sedamdesetih i osamdesetih to je bilo tako, privatni kafići tek su se stidljivo počeli pojavljivati i ako vam je baš jako bilo stalo do kavanskog života i niste imali previše izbora. Onda su došle devedesete, politika, privatizacija, pretvorba, jeftini mesing, umjetno drvo i loše, treperave neonke. Vjerujem da smo zemlja rekorder po broju novootvorenih, ali i propalih kafića u zadnjih deset godina. Jedno su vrijeme nicali kao klica graha u osnovnoškolskom pokusu, brzo, nepredvidljivo i izvan svake kontrole, a onda su počeli propadati. Sve je više kavana koje smo voljeli, a više ne postoje. Za nekima žalim aktivno.

ZUSP-ovi su preživjeli devedesete i pomalo umorno uplovili u dvijetisućite. Izgledali su isto kao i prije desetak godina i bilo je jasno da će prije ključ u bravu nego što će se bilo što promijeniti, u pozitivnom ili negativnom smislu. Šteta je što Bandić i Ljuština nisu prepoznali da su tete u borosanama, čučavci, nikada zaokružene cijene i benigni cugeri kao dio inventara jedan od pravih kulturnih simbola grada, puno više nego moderni objekti brze prehrane (na mjestu nekadašnjeg 'Majmunjaka') koji možda jesu napunili gradski proračun veselim hrvatskim kunama, ali prodaju kavu u kartonskim čašama kakve su iste u čitavom svijetu, od Sofije do Sidneya i koji nemaju baš nikakav prepoznatljiv identitet i toliko su sterilni da nakon minutu ili dvije na takvom mjestu poželite oprati ruke. Pomislite kako će možda voda uspjeti skinuti taj sveprožimajući duh apsolutnog pomanjkanja duha, dosade, običnosti, loših strana globalizacije, bezumne trke za novcem i nezdravog brzog života koji nema veze s našim mentalitetom.

Da, ZUSP-ovi nisu bili za one koji pate na čistoću i red, ali su bili naši i autentični i kada god bi neki stranac došao u Zagreb prvo sam ih vodio u popularnu Socijalu, birtiju koju su generacije naših roditelja zvali Junferica, a na mjestu koje je sada još jedan uniformirani kafić u kojemu umjesto ljudi rade kiborzi, a umjesto kave pijete caffe latte a spazzatura. Svima se tamo svidjelo, imali su direktan i neuvijen uvid u život kako je nekada izgledao kod nas, a osim toga, takvih mjesta po svijetu ima sve manje pa su se mnogi tek u Zagrebu prvi puta susreli s takvim tipom ugostiteljskog objekta.

Nisam siguran je li Cvjetni trg ikada bio ZUSP, ali sve i ako nije, bio mu je prokleto sličan. U osnovi to jest birtija za kronere, ali je ipak podignuta na višu razinu i osim onih kojima jetra počinje pjevati tužbalice izostane li jutarnji pelinkovac tu su se mogli susresti razni studenti, bradonje koji čitaju knjigu, dvije gospođe na popodnevnoj kavici i jedan starija teta koja priča sama sa sobom i tamani cigarete kao da je, u najmanju ruku, riječ o jagodama. Atmosfera je uvijek bila ugodna, na stolovima u zadnjem dijelu kafića bili su stolnjaci, a pred toaletom (u podrumu) sjedila je vjerojatno jedina preživjela zagrebačka toaletfrau kojoj sam uvijek ostavljao sitniš jer takav je red.

Relativno nedavno i Cvjetni trg je doživio opće ušminkavanje i vlasnici su ga pokušali pretvoriti u neku jeftinu talijansku birtiju, ali im to, srećom, nije do kraja pošlo za rukom. Jest, istina je, namještaj je moderniji i na moje veliko žaljenje više sam čin ulaska u ovaj prostor nije rupa u prostorno-vremenskom kontinuumu i neće vam se dogoditi da pomislite kako ćete negdje u dnu kavane ugledati vlastitog djeda kako obavijen dimom pije gemišt i priča s prijateljima. Djed je pokojni već skoro trideset godina, ali to nema nikakve veze.

Preuređenjem nije do kraja nestao neosporni šarm koji je ovo mjesto oduvijek posjedovalo. Možeš ti obnoviti fasadu, ali duša je duša, nju se ne može tako lako promijeniti običnim kozmetičkim zahvatom. Zato je danas ovo kafić koji podjednako vole svi oni kojima su druge popularne birtije u Bogovićevoj iz bilo kojeg razloga neprihvatljive i oni koji se sjećaju kako je ovo mjesto izgledalo nekad, a bome i oni koji jednostavno vole ona dva stola uz izlog za kojima možete i sami posve lijepo sjediti i može vam biti urnebesno zabavno čak i ako nemate knjigu ili novine. Pogotovo ako pada kiša.

Za Cvjetni trg me veže par dosta ugodnih uspomena. Tu sam jedne zime pio tamno Velebitsko pivo i jeo kobasice, tu sam sjedio s prijateljem i prijateljicom nakon što nam je ona obznanila svoju trudnoću, tu sam se nalazio s prijateljima s kojima sam osnivao književni pokret i tu sam znao doći nakon što bi završio film u kinu, da saberem dojmove i donesem konačan sud.

Tog kina više nema, prijateljica je rodila, a književni pokret nam hibernira pa čak i ljude s kojima sam se u to vrijeme družio na dnevnoj bazi viđam sve rjeđe i uglavnom u nekim potpuno drugačijim okolnostima. Sve su to pokazatelji kako vrijeme brzo prolazi i dobri elementi za nostalgiju i za glupa razmišljanja kako je nekoć bilo bolje, ali ja se ne želim prepuštati takvim mislima.

Kada me baš uhvati loše raspoloženje i poriv da se javljam ljudima koje dugo nisam vidio često odem do Bogovićeve, uđem u kafić i sjednem za stol uz prozor. Naručim piće pa ga pijuckam, gledam na ulicu i čekam. I, znate što, u najvećem broju slučajeva ne prođe niti pola sata pa netko od tih mojih ljudi prođe i pridruži mi se pa onda zajedno evociramo uspomene kao da smo stari ratni veterani. To samo govori u kako malom gradu živimo. U gradu kojemu njegove stare kavane strašno nedostaju iako toga možda nije uvijek svjestan i u gradu u kojemu je i u najzabačenijim njegovim dijelovima informacija da se ovaj kafić jedno vrijeme zvao 'Cvijetni trg' bila opće mjesto.

Preko puta Filozofskog fakulteta ima barem deset sličnih birtija (ako niste previše strogi u shvaćanju pojma 'preko puta' i u shvaćanju pojma 'sličan') i ponekad zna biti teško odlučiti se koja je od njih pravi i prikladan izbor za popiti kavu. Dvojbe su još izraženije ako imate u vidu da su interijeri svih lokala uređeni bez pretjerane inovativnosti i kao da samo žele zadovoljiti nužne zahtjeve koje ugostiteljski objekt mora ispuniti što znači da svi imaju koliko-toliko funkcionalan toalet, nekakav šank, stolove i stolce, televizor u kutu i nešto što bi se smatralo osobnim pečatom da ga već niste vidjeli u barem tisuću sličnih kavana. No, izgleda da vlasnici pa niti konobari svih tih birtija nisu svjesni da osobni pečat ne postižu onime čime namjeravaju, već da su baš oni sami ono što razlikuje jedno mjesto od drugoga. Tako imate Ličanina, gazdu jednog od kafića u nizu koji smiješno naglašava riječi, a u nekim je krugovima postao poznat po izjavi ''Neš ti meni tu ušit dok je špiiica!'' 'Ušit', naravno, znači 'učiti', a riječi su bile upućene mome dobrom prijatelju koji je sam sjeo na terasu kafića ubiti koji sat prije nego se otvori knjižnica, a kako je zauzeo čitav stol gazda je osjetio poriv da ga otjera iako se njegova samoprozvana špica očitovala u činjenici tri zauzeta stola od deset mogućih. Onda imate konobara iz drugog kafića koji izaziva smijeh time što uvijek kada zaprimi narudžbu ode do šanka pa se vrati kako bi još jednom provjerio jer nije siguran u vlastitu memoriju. Imate i konobaricu koja uopće ne govori nego samo dođe do stola, šutke posluša što želite i onda vam to isto šutke i donese. Vjerovali smo da je nijema dok ju nismo vidjeli kako razgovara na mobitel.

Kako su interijeri svih tih kavana slični, tako su im slične i terase. Okej, neki imaju boriće ('Čuješ, nemoj naslanjat tu biciklu ovdje, uništit ćeš boriiiće'), drugi imaju žardinjere s cvijećem, treći nemaju ništa, ali samo El Coyotee ima trgovinu u sastavu terase. O, da, ima ta jedna mala trgovina, a terasa kafića koji se nazvao po kojotu koji proganja pticu trkačicu dovoljno je prostrana pa je jednostavno asimilirala ulaz u trgovinu kao dio svoje terase. To je dosta zgodno i prilično zabavno. Zna se dogoditi da poneki mladac ili mladica tek upisan na fakultet ponosno pije kavu preko puta istoga i onda poželi otići na wc i završi – u dućanu. Lijepo je gledati njihove izraze lica, ali je šteta što vjeruju da ih je netko upamtio pa ostatak školovanja ili barem par prvih godina izbjegavaju El Coyotee jer su se u njemu obrukali. To je šteta jer nit je pogriješiti ulaz bruka (pa događa se i iskusnima, šta!), niti je El Coyotee kafić koji bi iz bilo kojeg razloga trebalo izbjegavati.

Imam jednu prijateljicu s fiksacijom na animirane filmove, a jedan od najdražih likova joj je baš ptica trkačica. Ne znam znate li vi točno što znači medicinski termin 'fiksacija', ali kada biste upoznali ovu moju prijateljicu, proveli s njom sat ili dva i otišli k njenoj kući ne bi vam trebala medicinska enciklopedija niti wikipedija. S njom se, iz čisto sadističkih razloga, znam nalaziti baš u El Coyoteeu. Trebate je vidjeti kada tamo sjednemo. Oči joj se šire, rumenilo oblijeva lice, ruke joj se počinju tresti. Živcira ju lik mrskog kojota na vrećicama šećera pa radije pije coca-colu iako prezire multinacionalne korporacije. Onda ja polako stavljam šećer u kavu i, kao slučajno, okrećem kojotov lik prema njoj, da joj se ceri u facu. Jednom se posvađala s konobarom kao da je on jadan kriv. Napala ga je zbog imena kafića i zbog vizualnog identiteta iako po mome mišljenju lik kojota nije dominantan niti baš iskače iz svake šalice, ali opet, nisam ja taj koji ima fiksaciju. S druge strane, da nema tog dugouhog zločinca, mojoj prijateljici bi kavana sasvim odgovarala. Ima u njoj nešto što priziva crtićki duh i razigranost, ali to nešto nije na prvu loptu, nisu šareni nepravilni oblici, jarko plavo nebo i neprirodno bijeli oblaci iako ima i toga. Nekako, ako već pijete kavu na mjestu koje se zove po liku iz crtanog filma, ne možete ne očekivati da se i sami, barem dijelom, ne osjetite kao da u tu priču zbilja i pripadate.

Postoji nekoliko vrlo dobrih razloga zbog kojih je dobro imati dućan u sastavu kafića i oni bi trebali biti jasni i onima koji ne znaju sami vezati vezice na cipelama pa se neću sada truditi objašnjavati ono što je razumljivo samo po sebi, ali ću samo još dodati da je međimurska gibanica naoko previše skupa, ali kada uvidite da osim tijesta tu imate još i mak, orahe, sir i jabuke onda morate biti pošteni i priznati da je to dobra vrijednost za novac. Također, postoje tu i već gotovi sendviči koje će vam tete zagrijati i staviti vam priloge (u dućanu!) tako da se gotovo ne morate micati iz kafića da zadovoljite sve primarne potrebe.

Ne znam koliko je općenito poznata činjenica da su obožavatelji kojota iz serije crtića s pticom trkačicom skupili novac i platili da se napravi epizoda u kojoj nesretna ptica konačno biva uhvaćena. Epizoda je snimljena, a što se s pticom i kojotom dogodilo nakon što je završena ta vjekovna potjera neću vam otkriti, za takve stvari postoji Internet. Pokušat ću za kraj ove priče samo povući jednu nategnutu analogiju, a ako mi baš i ne uspije nisam taj kojega treba kriviti, opravdanja imam i više nego dovoljno (od promjenjivog vremena koje utječe na nas meteropate pa sve do slike svinje s pet nogu koja me noćima proganja i ne da mi spavati). Uglavnom, unatoč svim komplimentima koje bih mogao dodijeliti El Coyoteeu i onima koje sam mu možda pa i nehotice dodijelio moja se potraga za savršenom šalicom kave u izvanrednom ambijentu nastavlja. Čak i kada je pronađem, čak i ako se to ikada dogodi, mislim da potraga ni tada neće završiti i to ne znači da ću prestati povremeno dolaziti i na ovo mjesto.

Eto, svi oni koji ne žele na Internet kako bi saznali sudbinu ptice i kojota iz ove su moje priče mogli naslutiti ponešto o raspletu, a oni kojima ni to nije dovoljno mogli bi popiti šalicu kave da im razbistri misli. Biiip-biiip.